Što mislite, koliko odluka donesete tijekom prosječnog dana? Desetke? Stotine, možda? Psiholozi vjeruju da je broj zapravo u tisućama. Neke od ovih odluka imaju velike posljedice tijekom naših života (poput toga hoćemo li ići na fakultet, vjenčati se ili imati djecu), dok su druge relativno trivijalne (poput toga hoćemo li za ručak pojesti sendvič sa šunkom ili puretinom).
Neki od ovih izbora pokažu se jako dobrima (odaberete fakultet koji onda vodi do nagrađivane karijere), dok drugi na kraju nisu baš sjajni (sendvič s puretinom koji ste odabrali bio je užasan i uznemirio vam je želudac).
Dakle, kad se osvrnete na svoj život i razmišljate o nekim od loših odluka koje ste donijeli, mogli biste se zapitati zašto ste točno donijeli te odluke koje sada retrospektivno izgledaju tako loše. Zašto ste kupili taj preskupi kompaktni automobil kada imate četvero djece i trebate veće vozilo? O čemu ste razmišljali kada ste prošle jeseni kupili te grozne traperice visokog struka?
Iako se podrazumijeva da ćete vjerojatno nastaviti donositi loše odluke, možete steći dublje razumijevanje procesa iza ovih, ponekad iracionalnih, izbora. Brojni su čimbenici koji pridonose lošim izborima, a poznavanje načina na koji ti procesi funkcioniraju i utječu na vaše razmišljanje može vam možda pomoći da donesete bolje odluke u budućnosti, piše verywellmind.com.
Sada pogledajmo zašto korištenje “mentalnih prečaca” ponekad dovodi do loših izbora.
1. Mentalni prečaci mogu vas zbuniti
Kad bismo morali razmišljati o svakom mogućem scenariju za svaku moguću odluku, vjerojatno ne bismo puno napravili u jednom danu. Kako bismo brzo i ekonomično donosili odluke, naš se mozak oslanja na brojne kognitivne prečace poznate kao heuristika. Ova mentalna pravila omogućuju nam da donosimo odluke prilično brzo i često vrlo točno, ali također mogu dovesti do nejasnog razmišljanja i loše odluke.
Jedan primjer za to je podmukli mali mentalni prečac poznat kao pristranost sidrenja.
U mnogim različitim situacijama ljudi koriste početnu početnu točku kao sidro koje se zatim prilagođava kako bi se dobila konačna procjena ili vrijednost. Na primjer, ako kupujete kuću i znate da se kuće u vašem susjedstvu obično prodaju po prosječnoj cijeni od 158.000 KM, vjerojatno ćete tu brojku koristiti kao osnovu za pregovaranje o kupoprodajnoj cijeni kuće koju odaberete.
U klasičnom eksperimentu istraživača Amosa Tverskyja i Daniela Kahnemana, sudionici su zamoljeni da zavrte kotač sreće koji nudi broj između 0 i 100. Ispitanici su zatim zamoljeni da pogode koliko zemalja u Africi pripada Ujedinjenim narodima. Oni koji su dobili veći broj na kotaču sreće vjerojatnije su pogodili da u UN-u ima mnogo afričkih zemalja, dok su oni koji su dobili manji broj vjerojatno dali mnogo nižu procjenu.
Dakle, što možete učiniti da smanjite potencijalni negativan utjecaj ovih heuristika na vaše odluke?
Stručnjaci sugeriraju da vam već postajanje svjesnijim kako heuristika utječe na odluke može pomoći da izbjegnete donošenje loših odluka.
U slučaju pristranosti sidrenja, izrada niza mogućih procjena može pomoći. Dakle, ako kupujete novi automobil, osmislite niz razumnih cijena umjesto da se usredotočite na ukupnu prosječnu cijenu određenog vozila. Ako znate da će novi SUV koštati između 52.000 i 62.000 KM za veličinu i značajke koje želite, tada možete donijeti bolju odluku o tome koliko ćete ponuditi za određeno vozilo.
Razmotrimo sada kako usporedbe koje napravite ponekad dovedu do loših odluka.
2. Često pravite loše usporedbe
Kako znate da imate dobru ponudu za taj tablet koji ste upravo kupili? Ili kako znate da je cijena koju ste platili za paket mlijeka u trgovini bila poštena? Usporedba je jedan od glavnih alata koje koristimo pri donošenju odluka. Znate koja je tipična cijena tablete ili tableta mlijeka, pa uspoređujete ponude kako biste odabrali najbolju moguću cijenu. Vrijednost dodjeljujemo na temelju usporedbe predmeta s drugim stvarima.
Ali što se događa kada napravite loše usporedbe? Ili kada stavke s kojima uspoređujete svoje mogućnosti nisu reprezentativne ili jednake? Razmislite o ovome na primjer: koliko biste daleko od svog puta otišli da biste uštedjeli 25 KM?
Kad bih vam rekao da možete uštedjeti 25 KM na artiklu od 75 KM tako da se 15 minuta udaljite s puta, vjerojatno biste to učinili. Ali kad bih vam rekao da možete uštedjeti 25 KM na artiklu od 10 000 KM, biste li i dalje bili spremni dati sve od sebe da uštedite novac? U većini slučajeva ljudi su manje spremni putovati dalje kako bi uštedjeli novac na skupljim artiklima. Zašto? Dvadeset pet dolara i dalje vrijedi isti iznos u oba slučaja.
U takvim slučajevima, upravo ste postali žrtva pogrešne usporedbe. Budući da uspoređujete iznos koji uštedite s iznosom koji plaćate, 25 KM čini se puno većom uštedom kada se usporedi sa artiklom od 75 KM nego kada se usporedi sa stavkom od 10 000 KM.
Kada donosimo odluke, često radimo brze usporedbe, a da zapravo ne razmišljamo o svojim mogućnostima.
Kako biste izbjegli loše odluke, oslanjanje na logiku i promišljeno ispitivanje opcija ponekad može biti važnije od oslanjanja na vašu neposrednu “iskustvenu reakciju”.
3. Znate biti previše optimistični
Iznenađujuće, ljudi obično imaju prirodno urođeni optimizam koji može spriječiti dobro donošenje odluka. U jednoj fascinantnoj studiji, istraživač Tali Sharot pitao je sudionike kolike su, po njihovom mišljenju, šanse da se dogode brojni neugodni događaji – stvari poput pljačke ili smrtne bolesti. Nakon što su ispitanici dali svoja predviđanja, istraživači su im zatim rekli kakve su bile stvarne vjerojatnosti.
Kada se ljudima kaže da je rizik da se nešto loše dogodi manji nego što su očekivali, oni su skloni prilagoditi svoja predviđanja tako da odgovaraju novim informacijama koje su naučili. Kada otkriju da je rizik da se nešto loše dogodi zapravo mnogo veći nego što su procijenili, skloni su jednostavno zanemariti nove informacije. Na primjer, ako osoba predvidi da je vjerojatnost smrti od pušenja cigareta samo 5%, ali joj se tada kaže da je stvarni rizik od smrti zapravo bliži 25%, ljudi će vjerojatno zanemariti nove informacije i držati se svoje početne procjene.
Dio ovog pretjerano optimističnog pogleda proizlazi iz naše prirodne sklonosti vjerovati da se loše stvari događaju drugim ljudima, ali ne i nama. Kada čujemo da se nešto tragično ili neugodno događa drugoj osobi, često smo skloni tražiti stvari koje je ta osoba možda učinila da izazove problem. Ova sklonost okrivljavanju žrtava štiti nas od toga da ne moramo priznati da smo jednako podložni tragediji kao i svi drugi.
Sharot to naziva pristranošću optimizma ili našom sklonošću da precijenimo vjerojatnost doživljenja dobrih događaja dok podcjenjujemo vjerojatnost da ćemo doživjeti loše događaje. Ona sugerira da to nije nužno stvar vjerovanja da će stvari samo čarobno doći na svoje mjesto, već pretjerano samopouzdanje u vlastite sposobnosti da se dobre stvari dogode.
Dakle, kakav utjecaj ova pristranost optimizma ima na odluke koje donosimo? Budući da možemo biti pretjerano optimistični u pogledu vlastitih sposobnosti i izgleda, vjerojatnije je da ćemo vjerovati da su naše odluke najbolje.
