Europska unija želi više ulagati u obranu, konkurentnost, sigurnost i migracije, nastaviti pomagati Ukrajini i pripremiti se za buduće proširenje. Istodobno mora početi ozbiljnije vraćati dug nastao tijekom pandemije.
Problem je što dio zemalja koje najviše pune europsku blagajnu želi – manji proračun EU-a.
Njemački kancelar Friedrich Merz u Berlinu okuplja čelnike Nizozemske, Finske, Austrije, Danske i Švedske koji se protive prijedlogu Europske komisije za gotovo dva bilijuna eura potrošnje od 2028. do 2034. Njihov zahtjev otvara pitanje koje će obilježiti pregovore: ako Europa želi trošiti više na nove prioritete, a manje ukupno, odakle će uzeti razliku?
Gotovo dva bilijuna eura, a prostora svejedno nedostaje
Europska komisija predložila je dugoročni proračun od gotovo dva bilijuna eura, odnosno prosječno 1,26 posto bruto nacionalnog dohotka Unije tijekom sedam godina.
Na prvi pogled riječ je o golemoj svoti. Ali Europa iz tog novca više ne treba financirati samo tradicionalne politike poput poljoprivrede, kohezije, infrastrukture i regionalnog razvoja.
Obrana traži više. Konkurentnost europske industrije traži više. Granice i migracije traže više. Tu su Ukrajina, energetska sigurnost i potencijalno nove članice.
A postoji i račun iz prošlosti.
Od 2028. Europska komisija predlaže izdvajanje oko 24 milijarde eura godišnje za otplatu glavnice i kamataKamata je cijena uporabe tuđih novčanih sredstava. Kamate ... povezanih s NextGenerationEU. Tijekom sedmogodišnjeg proračunskog razdoblja to bi značilo približno 168 milijardi eura.
Dio budućeg fiskalnog prostora tako je zauzet prije nego što EU potroši prvi euro na nove prioritete.
Merz želi manji račun, ali skuplju Europu
Njemačka pozicija najbolje pokazuje kontradikciju pred kojom se EU nalazi.
Merz želi da Europa bude snažnija u obrani, konkurentnija prema SAD-u i Kini te sposobnija djelovati bez pretjerane ovisnosti o drugim silama.
Istodobno odbacuje predloženu veličinu europskog proračuna.
Njemačka kao najveće europsko gospodarstvo i najveći neto uplatitelj ima snažan razlog tražiti disciplinu. Politički je teško objasniti biračima zašto bi Bruxelles trebao raspolagati s gotovo dva bilijuna eura dok nacionalne vlade govore o fiskalnim ograničenjima.
Ali strateška autonomija nije besplatna.
Ako proračun EU-a bude manji, a izdvajanja za obranu i sigurnost veća, pritisak će se neizbježno prebaciti na druge dijelove europske potrošnje.
Još u lipnju bilo je jasno da će proračun EU-a od gotovo dva bilijuna eura otvoriti veliki sukob među članicama. Sada se taj sukob konkretizira: formira se skupina zemalja koja traži manji račun upravo dok Europa želi više novca usmjeriti prema obrani, sigurnosti i konkurentnosti.
Obrana protiv poljoprivrede i kohezije
Zemlje okupljene oko Berlina ne traže samo manji proračun. Žele i njegovu drukčiju strukturu – manje tradicionalne potrošnje i više sredstava za nove strateške prioritete.
To pod pritisak stavlja dva područja koja desetljećima zauzimaju velik dio europskog proračuna: poljoprivredu i kohezijsku politiku.
Rezovi bi pogodili poljoprivrednike, regije i države koje europska sredstva koriste za infrastrukturu, energetiku i smanjivanje razvojnih razlika. Španjolska zato, primjerice, ne želi prihvatiti ni smanjenje ukupnog prijedloga ni rezanje sredstava namijenjenih poljoprivredi.
Svaki euro koji se prebaci prema obrani tako dobiva potencijalnog političkog protivnika negdje drugdje u Uniji.
Ako države ne žele platiti više, Bruxelles traži druge izvore
Rezanje rashoda nije jedina mogućnost. EU može pokušati povećati vlastite prihode.
Europska komisija predlaže pet novih izvora prihoda za budući proračun EU-a, među kojima su prihodi povezani sa sustavom trgovanja emisijama, ugljičnom prilagodbom na granicama, nerecikliranim elektroničkim otpadom, duhanskim trošarinama i doprinosima velikih kompanija koje posluju na jedinstvenom tržištu.
Komisija računa da bi predloženi paket novih vlastitih prihoda i izmjena sustava mogao godišnje osigurati desetke milijardi eura dodatnih sredstava.
Time bi se smanjio pritisak na nacionalne proračune i otvorio prostor za nove prioritete i otplatu pandemijskog duga.
Ali pojavljuje se drugo pitanje: koliko vlastitih fiskalnih ovlasti države članice žele prepustiti EU-u?
Za nove vlastite izvore prihoda potrebna je jednoglasnost članica. Rasprava o proračunu zato više nije samo pregovaranje o tome koliko će koja država dobiti i uplatiti. Postaje rasprava o tome treba li Bruxelles imati veći vlastiti kapacitet za prikupljanje novca.
Proširenje dodatno komplicira računicu
Novi proračun vrijedit će od 2028. do 2034., upravo u razdoblju u kojem EU želi napraviti ozbiljniji pomak prema proširenju.
Svako buduće proširenje povećava i broj zemalja koje će konkurirati za poljoprivredna, kohezijska i druga europska sredstva.
Za zemlje zapadnog Balkana zato pregovori koji se sada vode u Berlinu, Bruxellesu i drugim europskim prijestolnicama nisu udaljena rasprava o računovodstvu. Oni određuju financijsku arhitekturu Unije u koju te zemlje žele ući.
Što bude manje prostora za koheziju i tradicionalne razvojne politike, to će biti teže istodobno financirati postojeće korisnike i potencijalne nove članice.
Proračun EU-a postao je politička trilema
Na kraju se gotovo cijeli spor može svesti na tri mogućnosti.
EU može povećati nacionalne doprinose, pronaći nove vlastite prihode ili rezati postojeću potrošnju kako bi napravio prostor za obranu, konkurentnost i druge nove prioritete.
Problem je što za svaku opciju postoji snažan politički otpor.
Veći nacionalni doprinosi teško prolaze kod neto uplatitelja. Novi europski prihodi otvaraju pitanje fiskalnog suvereniteta. Rezanje poljoprivrede i kohezije udara na zemlje i skupine koje od tih politika najviše ovise.
Antonio Costa zato obilazi europske prijestolnice pokušavajući približiti pozicije prije nego što nacionalni izbori dodatno otežaju kompromis.
Netko će morati platiti novu Europu
Europa pokušava izgraditi veću obrambenu sposobnost, ojačati industriju i pripremiti se za proširenje upravo dok najveći uplatitelji traže veću fiskalnu disciplinu. Zbog toga pregovori o proračunu EU-a više nisu samo rasprava o tome je li gotovo dva bilijuna eura previše ili premalo.
Pravo pitanje je što Europa želi financirati, što je spremna smanjiti i kome će poslati račun.
Jer obrana, konkurentnost, Ukrajina, proširenje i otplata starog duga lako stanu u isti politički govor. U ograničeni proračun puno teže.
