Kada su Verizon i Lockheed Martin Goldman Sachsu povjerili upravljanje korporativnim kapitalom vrijednim 70 milijardi dolara mirovinske imovine, vijest je na prvi pogled izgledala kao još jedan veliki posao s Wall Streeta.
U stvarnosti, riječ je o promjeni koja mijenja način na koji najveće kompanije upravljaju svojim financijskim resursima.
Najveće svjetske kompanije sve češće odustaju od samostalnog upravljanja vlastitim kapitalom i tu odgovornost prepuštaju specijaliziranim investicijskim kućama.
To nije znak da interni timovi više nisu sposobni.
To je priznanje da je upravljanje velikim institucionalnim portfeljima postalo toliko složeno da zahtijeva resurse, pristup tržištima i stručnost kakvu mogu ponuditi samo najveći globalni upravitelji imovinom.
Zbog toga Goldman Sachs, BlackRock, Mercer i drugi vode jednu od najvažnijih bitaka današnje financijske industrije – onu za dugoročno upravljanje korporativnim milijardama.
Kada Goldman postane investicijski direktor
Mandat koji je Goldman osvojio uključuje 30 milijardi dolara mirovinske imovine Verizona i Lockheed Martina te dodatnih 40 milijardi dolara Verizonove imovine iz programa definiranih doprinosa, poput američkih 401(k) planova.
Drugim riječima, Goldman nije dobio samo još jednog velikog klijenta.
Dobio je odgovornost za dugoročno upravljanje financijskom sigurnošću stotina tisuća zaposlenika i umirovljenika.
Takav model poznat je kao Outsourced Chief Investment Officer (OCIO). Umjesto da kompanija sama upravlja investicijskim portfeljem, tu ulogu preuzima vanjski partner koji donosi investicijske odluke, upravlja rizikom i raspoređuje kapital između različitih tržišta i klasa imovine.
Prije desetak godina takav je model bio rezerviran uglavnom za sveučilišne zaklade i velike neprofitne institucije.
Danas ga sve češće prihvaćaju i najveće svjetske korporacije.
Zašto kompanije odustaju od vlastitih investicijskih timova
Razlog nije teško pronaći.
Nekada su se veliki mirovinski portfelji uglavnom sastojali od dionica i državnih obveznica. Danas se sve više ulaže u privatni kapital, infrastrukturu, privatni kredit, nekretnine i druge alternativne investicije.
Takvi portfelji traže specijalizirano znanje, stalni pristup globalnim tržištima i timove stručnjaka koji mogu brzo reagirati na promjene.
Za mnoge kompanije održavanje takve investicijske platforme postaje skuplje nego angažiranje partnera koji to već radi na globalnoj razini.
To potvrđuju i podaci konzultantske kuće Cerulli Associates, prema kojima bi globalno OCIO tržište do 2029. trebalo narasti na 5,6 bilijuna dolara.
To pokazuje da outsourcing upravljanja kapitalom više nije iznimka. Postaje novi standard među najvećim institucionalnim investitorima.
Wall Street traži stabilnije prihode
Za Goldman Sachs ovaj posao vrijedi mnogo više od 70 milijardi dolara nove imovine pod upravljanjem.
On potvrđuje strategiju koju banka provodi posljednjih godina – povećati udio poslovanja koje donosi stabilne i dugoročne prihode, umjesto da se oslanja isključivo na investicijsko bankarstvo i trgovanje, čiji rezultati snažno ovise o tržišnim ciklusima.
Upravo zato se najveće investicijske kuće danas ne natječu samo za velika preuzimanja ili izlazak kompanija na burzu.
Jednako se intenzivno bore za dugoročne institucionalne mandate koji mogu trajati desetljećima.
Marc Nachmann, globalni direktor Goldmanova odjela za upravljanje imovinom i bogatstvom, sažeo je taj trend jednostavnom porukom. Veliki klijenti sve češće žele jednog partnera koji može upravljati cjelokupnim investicijskim portfeljem i prilagoditi ga njihovim specifičnim potrebama.
To objašnjava zašto konkurencija na ovom tržištu postaje sve oštrija. Osim Goldmana, za iste mandate natječu se BlackRock, Mercer, Russell Investments, State Street i drugi globalni upravitelji imovinom.
Outsourcing stiže i do korporativnog kapitala
Verizon i Lockheed Martin nisu iznimka.
Posljednjih godina sve više velikih kompanija povjerava upravljanje mirovinskom imovinom vanjskim partnerima. Među njima su i Shell, UPS i Eli Lilly, što pokazuje da se ne radi o pojedinačnim odlukama nego o dugoročnom trendu.
Razlog je jednostavan.
Kompanije žele da se njihovi menadžeri usmjere na razvoj osnovnog poslovanja, dok upravljanje složenim investicijskim portfeljima prepuštaju organizacijama koje se time bave svakodnevno.
Na prvi pogled to izgleda kao još jedan oblik outsourcinga.
U stvarnosti je riječ o promjeni načina na koji korporacije upravljaju kapitalom.
Povjerenje postaje najvrjednija imovina
U posljednjih dvadeset godina kompanije su vanjskim partnerima postupno prepuštale IT, logistiku, računovodstvo i brojne administrativne funkcije.
Sada se taj proces širi i na područje koje je dugo smatrano jednom od najvažnijih internih odgovornosti – upravljanje milijardama dolara vlastite imovine.
To ne znači da kompanije gube kontrolu nad svojim novcem.
Naprotiv, žele ga povjeriti partnerima koji raspolažu većim timovima stručnjaka, naprednijim analitičkim alatima i pristupom tržištima koja pojedinačne korporacije teško mogu razviti vlastitim resursima.
Zbog toga se najveća konkurentska prednost Wall Streeta više ne mjeri samo sposobnošću ostvarivanja prinosa. Sve više se mjeri sposobnošću da opravda povjerenje koje traje desetljećima.
Upravo zato posao vrijedan 70 milijardi dolara nije samo još jedan veliki ugovor za Goldman Sachs.
On pokazuje kako se mijenja način na koji najveće svjetske kompanije razmišljaju o upravljanju kapitalom – i zašto će tržište institucionalnog investiranja u godinama koje dolaze postati jedno od najvažnijih područja financijske industrije.
