Cijene nafte padaju četvrti dan zaredom dok tržište računa da bi pregovori s Iranom mogli otvoriti put prema normalizaciji prometa kroz Hormuški tjesnac. Brent je u četvrtak skliznuo prema 87 dolara po barelu, a američki WTI prema 82 dolara.
Ali pad cijene nafte ne znači automatski i jeftinije gorivo.
Rat je u proteklih šest mjeseci poremetio mnogo više od plovidbe kroz Hormuz. Oštećeni su rafinerijski kapaciteti na Bliskom istoku, rat u Ukrajini pritišće ruske rafinerije, a zalihe dizela padaju. Zato bi se cijena sirove nafte mogla spustiti znatno prije nego što potrošači osjete jednako snažno pojeftinjenje goriva.
Nafta pada prije nego što se Hormuz otvorio
Brent je u četvrtak ujutro pao oko 0,5 posto, na približno 87,4 dolara po barelu, čime je bio na putu prema četvrtom uzastopnom danu pada. WTI je skliznuo na oko 81,9 dolara i mogao bi zaključiti peti dan u minusu.
Razlog nije nagli povratak velikih količina nafte na tržište.
Razlog je očekivanje da bi se to moglo dogoditi.
Iran i Oman pokušavaju finalizirati dogovor o upravljanju Hormuškim tjesnacem, dok katarski premijer odlazi u Teheran u novom pokušaju diplomatskog približavanja Irana i SAD-a.
Za tržište nafte svaki pomak ima veliku težinu. Prije rata kroz Hormuz su prolazile količine nafte i prirodnog plina ekvivalentne približno petini globalne potrošnje tih energenata. Nakon iranskog pokušaja zatvaranja plovnog puta tokovi nafte pali su na približno četvrtinu predratne razine.
Tržište zato ne čeka da se svi ti bareli fizički vrate. Dovoljna je veća vjerojatnost normalizacije da dio ratne premije počne nestajati iz cijene.
Stvarni tokovi još ne potvrđuju oporavak
Iako se pojavljuju znakovi postupnog oporavka prometa, Hormuz je još daleko od stanja prije rata.
Prema Kplerovim podacima koje prenosi Reuters, u kolovozu je kroz Hormuz izvozno prolazilo oko 2,3 milijuna barela sirove nafte dnevno, naspram približno 15,8 milijuna barela prije početka rata.
Razlika pokazuje koliko je velik jaz između optimizma koji trenutačno spušta cijenu nafte i stvarnog stanja fizičke ponude.
Istodobno pregovori ostaju krhki. Iran Hormuz i dalje ima kao jednu od svojih najvažnijih pregovaračkih poluga, dok pitanja sankcija, nuklearnog programa i uvjeta primirja ostaju neriješena.
Zato dio ratne premije može ostati u cijeni nafte čak i ako diplomatski razgovori nastave napredovati.
Problem više nije samo sirova nafta
Čak ni potpuno otvaranje Hormuza ne bi riješilo drugi problem koji se posljednjih mjeseci gomila na energetskom tržištu.
Svijet nema samo problem s transportom nafte. Ima i problem s kapacitetom da je pretvori u gorivo.
Oko petine bliskoistočnih rafinerijskih kapaciteta trenutačno je izvan pogona zbog ratne štete ili poremećaja izvoza, dok ukrajinski napadi istodobno ograničavaju rusku preradu nafte.
Posljedice se vide u zalihama. Američke zalihe destilata pale su u posljednjem tjednu za 2,2 milijuna barela, na 103,4 milijuna, što dodatno pokazuje koliko je tržište derivata zategnuto.
To je razlog zbog kojeg pad Brenta ne treba automatski čitati kao najavu jednako snažnog pada cijena goriva.
Jeftiniji Brent nije isto što i jeftiniji dizel
Sirova nafta samo je jedna komponenta konačne cijene goriva.
Između barela i litre dizela nalaze se rafinerije, transport, osiguranje, skladištenje, marže i porezi. Kada jedan od tih dijelova lanca postane usko grlo, cijena derivata može se odvojiti od kretanja same nafte.
Upravo se to sada događa.
Ako se kroz Hormuz počne kretati više sirove nafte, pritisak na Brent mogao bi dodatno oslabjeti. Ali oštećene rafinerije ne mogu se jednako brzo vratiti u pogon, niti se iscrpljene zalihe derivata mogu napuniti preko noći.
Nafta zato može postajati jeftinija dok dizel ostaje relativno skup.
Za kompanije kojima gorivo čini značajan dio troškova – od prijevoza i logistike do građevine, poljoprivrede i industrije – ta je razlika važnija od samog dnevnog kretanja Brenta.
Europa ima još jedan problem – plin
Hormuz nije važan samo za naftu.
Kroz taj plovni put prije rata prolazio je i značajan dio svjetske trgovine ukapljenim prirodnim plinom, ponajprije iz Katara. Poremećaj tih isporuka snažno je povećao pritisak na europsko tržište LNG-a.
Zato i europske cijene plina reagiraju na svaki signal diplomatskog napretka.
Mogućnost postupnog povratka katarskog LNG-a mogla bi ublažiti pritisak na TTF, ali Europa u novu sezonu ulazi s osjetljivom kombinacijom nižih zaliha i velike konkurencije za raspoložive LNG terete.
Europa već plaća cijenu poremećenih energetskih tokova, a u nepovoljnom scenariju TTF bi ove zime mogao prijeći 100 eura po megavatsatu. Otvaranje Hormuza taj bi rizik smanjilo, ali ga ne bi automatski uklonilo.
Tržište zasad kupuje nadu
Pad cijene nafte zato treba čitati pažljivije nego što sugerira grafikon Brenta.
Tržište trenutačno plaća manje za geopolitički rizik jer vjeruje da raste mogućnost diplomatskog pomaka i postupnog povratka energetskih tokova kroz Hormuz.
Fizičko tržište, međutim, još nije tamo.
Tokovi kroz Hormuz ostaju daleko ispod predratnih razina, rafinerijski kapaciteti su pod pritiskom, zalihe dizela niske, a europsko tržište plina i dalje ovisi o tome koliko će LNG-a biti dostupno prije zime.
Otvaranje Hormuza moglo bi riješiti važan dio problema s transportom energenata. Ne može preko noći obnoviti rafinerije, napuniti zalihe niti izbrisati posljedice šest mjeseci poremećaja.
Jeftiniji barel zato još nije isto što i jeftinije gorivo.
