Paramount je spreman platiti oko 110 milijardi dolara za Warner Bros. Discovery. Ali što ako za taj novac na kraju ne može dobiti sve ono zbog čega je posao sklopio?
To pitanje postaje važnije od same cijene jedne od najvećih medijskih akvizicija ikada.
Kalifornijski državni odvjetnik Rob Bonta otkazao je sastanak s Paramountom o mogućoj nagodbi u antimonopolskoj tužbi koja blokira spajanje. Povod je bio spor oko curenja detalja iz povjerljivih razgovora.
Ali pravi problem je veći.
Bonta traži snažna strukturna rješenja – promjene u samom poslu, a ne samo obećanja o tome kako će se Paramount ponašati nakon preuzimanja.
Kada ustupak počinje mijenjati akviziciju?
Među mogućim zahtjevima spominju se prodaja dijela kabelskih kanala i zadržavanje filmskih studija Paramounta i Warner Brosa odvojenima.
Upravo tu spor postaje poslovno zanimljiv.
Jedno je od kompanije tražiti da ne podiže cijene, zadrži određenu ponudu sadržaja ili poštuje pravila tržišnog natjecanja.
Sasvim je drugo reći joj: ovaj dio kompanije morate prodati, a ova dva poslovanja ne možete spojiti kako ste planirali.
Takvi uvjeti mogu riješiti problem regulatora.
Ali mogu stvoriti novi problem kupcu.
Ako su zajednička distribucija, objedinjavanje studija i uštede dio razloga zbog kojih Paramount plaća 110 milijardi dolara, svako ozbiljnije izdvajanje smanjuje vrijednost koju očekuje dobiti.
Pitanje više nije samo hoće li posao dobiti zeleno svjetlo, nego što će od njega ostati kada ga dobije.
Gotovo trećina tržišta objašnjava otpor
Kalifornija nije sama.
Koalicija 12 američkih državnih odvjetnika u srpnju je tužila Paramount i Warner Bros. Discovery kako bi zaustavila spajanje.
Njihov argument je jednostavan: spajaju se dva od pet velikih hollywoodskih filmskih distributera i dva od pet velikih vlasnika osnovnih kabelskih kanala.
Prema navodima iz antimonopolske tužbe, nova kompanija kontrolirala bi gotovo trećinu američke distribucije filmova u kinima i gotovo trećinu osnovnog kabelskog programa. Države tvrde da bi takva koncentracija mogla donijeti više cijene, slabiju konkurenciju i manje izbora.
Paramount tvrdi suprotno. Spajanje vidi kao način stvaranja kompanije koja može snažnije konkurirati Netflixu, Disneyju, Amazonu i drugim velikim igračima.
To je poznati paradoks današnje medijske industrije.
Kompanije tvrde da moraju postati veće kako bi mogle konkurirati najvećima.
Regulatori se boje da će upravo takvo povećavanje stvoriti tržište na kojem će konkurencije biti premalo.
Vrijeme također ima cijenu
Paramount nema luksuz čekati beskonačno.
Sudski spor već je odgodio zaključenje akvizicije, a suđenje je predviđeno za ožujak.
Istodobno, financijska konstrukcija posla kažnjava dugo čekanje. Paramount je još prilikom poboljšanja ponude prihvatio dodatna plaćanja dioničarima Warner Bros. Discoveryja u slučaju regulatornog kašnjenja.
To znači da vrijeme nije samo pravni problem.
Vrijeme postaje trošak.
Što postupak traje dulje, raste pritisak da se pronađe nagodba. Ali što Paramount više ustupi kako bi do nje došao, to se više mijenja posao koji je prvotno želio kupiti.
Paramount sada pregovara o tome što zapravo kupuje
Otkazani sastanak zato je najmanje zanimljiv dio ove priče.
Razgovori se mogu ponovno pokrenuti. Paramount odbacuje tvrdnju da je bio izvor curenja povjerljivih razgovora, a Bonta nije zatvorio vrata nastavku pregovora.
Mnogo je važnije ono o čemu će razgovarati ako se vrate za stol.
Paramount je pobijedio u borbi za Warner Bros. Discovery. Sada mora odlučiti koliko je spreman promijeniti posao da bi ga uopće mogao zaključiti.
U velikim akvizicijama postoji granica nakon koje regulatorni ustupak više nije samo cijena odobrenja. Počinje mijenjati razlog zbog kojeg je posao sklopljen.
Kod Paramount–Warner Bros. transakcije vrijedne 110 milijardi dolara upravo se toj granici približavamo.
Najskuplji ustupak možda neće biti ono što Paramount mora prodati. Nego ono zbog čega je Warner Bros. uopće želio kupiti.
